fbpx

Slikajte se, rođaci!

 

 

921389_10156546663175181_9133724860046549345_o

20. februar 2016.

“Kad smo se prije nekoliko godina zauvijek oprostili od bake, među njenim stvarima potražio sam poznatu kutiju starih fotografija. Donosili smo nove kad god smo joj dolazili. Među njima pronašao sam i njoj najdražu, mama i ja fotografisani od lokalnog fotografa. Danas je fotografija bagatelisana, nekad je to bio poseban događaj, kad fotograf dolazi, a porodica se uredi u svoje najbolje izdanje. Moja frizura najbolje objašnjava o čemu govorim…Baka Ljuba je voljela jako ovu fotografiju, živjeli smo daleko i ma kako često smo dolazili njoj je bilo malo. Težak život postajao je nešto lakši sa komadićima crno bijelih uspomena u njenim rukama punih tragova života koji je mogao biti mnogo bolji. Koliko ih je samo puta pregledala…. Na današnji dan je rođena moja majka Ljudmila. Cijelo jutro gledam stare fotografije i prepuštam se sjećanjima. Radosni datumi treba takvi i da ostanu. Dok me ima, neću dozvoliti da tuga što je otišla pobjedi radost što sam je imao. Srećan sam što si rođena. Nedostaješ mi do neba, a Mihaeli i Mariji sam objasnio da si na mjesecu pa ti zajedno mašemo kad je pun.”

Aleksandar Trifunović/ sanjar, putnik, rođak, umjetnik, hvatač promaje…

 

Kao što sam već hiljadu puta napisala i samoj sebi vać postala dosadna, nisam neki pisac, a toliko misli se roji u ovoj mojoj čupavoj glavi i sve bi nekako da izađu al ne mogu. I tako ja njih slažem, al na papiru nikako, na ruskom bih i mogla, al ovaj naški- neće.

I tako ja prije nekog vremena naletim na divan tekst na FB, kao dopuna jednoj staroj fotografiji. Kao da sam ga ja smislila, a neko ga umjesto mene napisao. I ne bilo ko, nego sam Aleksandar. Pisala bih ja vama kako je on divan otac, i kako me njegove čestitke za rođendan njegovih ćerkica rasplaču svaki put, i kako je odličan fotograf, da nema njegovih fotografija lijepe naše države, ne bih znala ni gdje živim.

Ali ovo je tekst o vrijednosti fotografija. O poslu fotografa, koje je sve manje cijenjen i rekla bih obescjenjen jer smo danas svi fotografi…ali kad prodje vrijeme, prave vrijednosti isplivaju. Cjenite te male komadiće uspomena, malo više, jer jednog dana samo će nam to ostati.

I zato: Slikajte se, rođaci! 

 

Comments are closed.